“Ovo se sprema mecava. Znam ja Zmijanje, znam ja cud nasije’ planina i ove nase zle ude, vrletne zemlje, sve to potajno i podmuklo rezi. Najednom se nenadano zadrmase u vrhovima jele i omorike jace, silnije, a jaka se bucna mecava dize, kao da se cijela planina iz temelja zatrese”
Petar Kocic, Kroz mecavu
U surovim krajiskim predjelima, u selu Zmijanju, rodnom mjestu jednog od najistaknutijih pisaca sa nasih prostora Petra Kocica, koji je ucinio da se jauci sa Zmijanja daleko cuju, sjedjele su nekada u dugim zimskim nocima djevojke i uz svijece vezle najljepse i najbogatije sare na kosuljama od bijelog tkanog platna koje su oblacile na zborovima pred crkvom. Sto je vez bio bogatiji, znacilo je da su spremnije za udaju.
Vezle su nekada zene i djevojke Zmijanja i ne sluteci da ce se jednom njihovom vezu diviti cijeli svijet.
Sredinom 19. vijeka su zene Zmijanja biljkama bojile vunu i njome vezle na lanenom platnu, a kasnije su karakteristicni krstici dobili plavu boju. 1936. godine zenska kosulja ukrasena ovim vezom proglasena je u Parizu najljepsom narodnjom nosnjom.
Pa ne cudi zato da je ovaj vez od 2014. godine upisan na reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasljedja UNESCO-a nakon sto je ispunjen veliki broj zahtjeva i konvencija, a jedan od uslova je bio da se i danas ovaj vez zna i koristi. Tako postoje skole i odrzavaju se mnoge radionice ovog veza gdje se cuva i njeguje tradicija ove jedinstvene sare i prenosi na nove generacije. Za svako koristenje i izradu predmeta sa ovim vezom mora se s toga traziti odobrenje.
Vez se sastoji od stilizovanovih geometrijskih oblika koji su postavljeni u izuzetnu i perfektnu harmoniju kola ili cvijeta i drugih simbola koji simbolisu srecu, dobro zdravlje, potomstvo i slicno.