Jedan drustveni eksperiment izazvao je paznju na ulicama Londona jednako kao i na drustvenim mrezama gdje se nedavno poceo dijeliti ovaj video. Cilj je bio ispitati sta ljudi misle o dva razlicita stava o siromasnima. Aktivist je izasao na ulice Londona sa provokativnim natpisom “Fuck the poor” sto nije promaklo prolaznicima koji su reaovali brzo i bucno. Nakon toga aktivist je zamijenio natpis na tabli sa “Help the poor” i reakcija skoro pa da nije ni bilo. Ljudi su prolazili pricajuci telefonima i ne obaziruci se na poruku.
Ovaj projekat je, smatra se, inspirisan projektom danskog umjetnika Marc Trensiga koji je veci dio zivota zivio u Spaniji koji je pokrenuo umjetnicki projekat pod nazivom “Fuck the poor” i radio na njemu posljednje dvije godine skrenuvsi paznju na porast broja siromasnih u svijetu. Marc je poceo provokativni projekat s ciljem da pokaze kako srednja klasa pokazuje simpatije prema siromasnima, ali ih s druge strane radje ne zele na ulicama. “Apsurdno je to sto simpatises nesto i istovremeno ne zelis to da vidis”, napisao je jednom. Engleski video smatra inspirativnim, ali i iritirajucim, jer ne vjeruje da ce video nece uciniti ikakvu razliku.
Projekat Marca Trensiga ima za cilj da se siri dalje i postane jedan veliki pokret koji ce osvijetliti problem sve veceg broja siromasnih u Evropi i otvoriti oci onih koji zive sigurno i stabilno prema onima cija je svakodnevnica sve osim toga. Svoj projekat zapoceo je u Spaniji i to ne slucajno, jer je upravo tu polovina mladih ispod 30 godina nezaposlena. Projekat se prosirio u London, Pariz i Berlin. Dansku nije imao u planu, smatrajuci je zemljom blagostanja, ali nakon sto je vidio podatke da se broj siromasnih povecao i u Danskoj, zeli zapoceti projekat i u Danskoj.
O cemu se sve sastoji projekat mozete procitati i pogledati na Trensig.com.
Ne znam sta da kazem…Pretpostavljam da vecina ljudi nisu ‘bez srca’, ali ne zele da su svakodnevno bombardovani tudjim (?) problemima.
Bojim se da nekada jednostavno zatvaramo oči iz straha od samih sebe i da ne prepoznamo sebe ili nekoga svoga onda kada ne želimo ili to teško možemo prihvatiti i da se to upravo u ovim situacijama događa.