Ethos – kako da ne spržiš kafu

O klasnim razlikama u danasnjem Istanbulu, ukorjenjenim vjerovanjima, predrasudama, o susretu stare i nove Turske kroz susrete ljudi iz razlicitih socijalnih slojeva ciji se zivoti ispreplicu, a da to oni nisu uvijek ni svjesni.

O turskoj dramskoj seriji u osam nastavaka Ethos ili u originalu Bir Baskadir se nije mnogo ni culo ni pisalo, kao sto se to pisalo o recimo The Crown, ali svi oni koji su je zapazili na Netflixu i odgledali jednostavno su bili odusevljeni djelom turskog scenariste i rezisera Berkun Oye.

Meryem zivi na selu zajedno sa bratom i njegovom zenom koja je u teskom psihickom stanju i nije sposobna da vodi brigu o dvoje male djece. Jednom sedmicno odlazi iz sela u Istanbul gdje radi kao kucna pomocnica u moderno opremljenom stanu svoga poslodavca Sinana za kojeg ne znamo cime se bavi.

U patikama i sa maramom na glavi u maglovitom jutru odlazi seoskim putem prema autobusu koji je odvozi u veliki uzurbani grad. Ova scena je slikovito i sama tematika serije, a to je susret razlicitih socijalnih slojeva turskog drustva.

Ponekad iz neobjasnjivih razloga Meryem pada u nesvijest sto je cesto povezano sa vjencanjima ili prosidbama. Zbog nemogucnosti da se otkrije razlog tome, odluceno je da Meryem ide kod psihologa iako bi ona sama radije pricala sa seoskim hodzom.

Na pocetku serije ova ostroumna djevojka velikog i dobrog srca koja gledaoca osvaja od prvog minuta dolazi u svoju prvu posjetu psihologu zbog neobjasnjive pojave padanja u nesvijest.

Umjesto o tom problemu Meryem psihologu pocinje simpaticnu ne bas povezanu pricu o svojim dnevnim obavezama koje ima kao kucna pomocnica u domu poslodavca Sinana, o umijecu pravilnog pripremanja kafe vodom koja se kuha samo do 90 stepeni, da se kafa ne sprzi, kolacu koji njen poslodavac Sinan obozava, svojom opsjednutoscu turskim sapunicama i autobuskoj liniji kojom se mora vratiti nazad u selo.

S druge strane, mlada moderna Peri, psiholog koja dolazi iz bogatog drustvenog staleza pokusava otkriti uzrok zbog kojeg Meryem pada u nesvijest.

Peri pokusava biti ljubazna i pomoci pacijentkinji, ali se ujedno bori sa odbojnoscu prema njenoj marami, koja joj kako kaze “pokriva i um”, njenoj socijalnoj pripadnosti, naizgled primitivnim stavovima, te pod jakim dojomom susreta s Meryem, odlazi svom psihologu Gülbin kojoj prica o Meryem.

Pored njih tu je i niz drugih likova ciji se zivotni putevi ispreplicu kao Yasin, Meryemin brat, dobar i osjecajan mladi covjek u vjecitoj borbi da se pokaze kao autoritet nad sestrom i zenom, njegova deprimirana zena koja ima traumu iz mladosti, dijete koje ne govori, tradicionalna porodica psihologa Gülbin, njena sestra koja takodje nosi maramu i prezire modernu Tursku, njen bolesni brat, lokalni seoski hodza i njegova kcerka, koja krije svoju seksualnost, zatim glumica Melisa iz lose, ali jako popularne turske sapunice koju poistovjecuju s likom iz serije.

Svi likovi u seriji bez obzira na socijalni status imaju zajednicko to da se bore sa potisnutim osjecanjima kao posljedicama razlicitih razloga u razlicitim periodima zivota i ne usudjuju se suociti se s njima.

Svoja potisnuta osjecanja nose kroz zivot kao teret koji u jednom trenutku postaje toliko tezak da ga vise ne mogu nositi. Kako to psiholog Peri objasnjava ta skrivena osjecanja su “poput vode koja uvijek nadje pukotinu u stijeni”. Jednom moraju izaci van.

Ono sto je zanimljivo je da se na kraju svake epizode koriste nostalgicni klipovi sa koncerta poznatog pjevaca Ferdi Ozbegena koji je ujedinjavao narod spajajuci razlicite muzicke tradicije, a serija se dotice i nekih tematika koje nisu uobicajene za turske filmove i serije.

Radnja serije se odvija polako, prepuna je fascinirajucih detalja i krupnih kadrova s fokusom na oci glavnih glumaca i fantasticnih glumackih kreacija. Ovo je serija koju poput serije Unorthodox necete zaboraviti nakon sto je odgledate, nego cete sigurno neko vrijeme ostati pod njenim utiskom.